Opet isti strahovi. Opet ocekujem kisu. Da izbrise sve ono ruzno. Ne znam gde je, ali ga osecam. Gadi mi se to ruzno, smeta mi... Ali naidje neki talas nemira kod mene. I tako ja iscekujem kisu. A pre kise plesem. Vrtim se, izvijam svoje telo. Vetar se u vihore pretvara i nosi me... No, ja jos uvek cvrsto stojim na nogama - ne dam se! Tada me uhvati neka jeza... I paznja splasne. Tada nastaje borba. Borba divova. Rezultata nema.Samo otvorenih i zatvorenih puteva. niko se tu ne bori. Sve se pretvara, nestaje i nastaje, zato bas i ne zelim to nazvati rezultatom. Nije sve u rezultatu. A mozda bi ipak trebao da se predam tom vihoru? Kakav pasos postoji za to? I onda mi kao bude zao. i mrzim te moje tuge i igram se sa njima kao starica sa mackama. Svestan prostora, svestan ne-prostora. Ali iskra u meni gori i tera me na plac. Onako, da niko ne vidi, po obicaju. okrecem se, meditiram, zaokupljen sam tom muzikom zivota. i krenucu da placem. Vec mi oci sevaju. moje oci postaju nebo, moji pogledi se sire i gledaju i na svet i na univerzum. Jecam, a jecanje se u krik pretvara, a onda sum i muk... Kao da vetar hoce da mi oduva kristale s ociju, vredne koje pripadaju samo nekom. I da ih u prah pretvori, a prah u led u nekim svojim visim slojevima. Kp ao neko siroce... Ja igram sa vetrom. I znam da je svetlost tu. Ali ne mogu vise. Nekako sam tuzan. Sam. Cuvam tajne mnogih ljudi. A ja placem kada padne kisa. Od srece. Sta ste ocekivali? I pocela je. Pljusti. Kao talas navijaca na nekoj utakmici ili publika na koncertu. I tada ja opet igram. Trcim po predelima ispisanim nejasnim svetlucavim bojama. A kisa pljusti i postaje topla, pristupacna. Da li ste nekada trcali po kisi? ja jesam i vristao sam, smejao se kao malo dete. Imam snage. Kao da mi se poreklo vraca. Iz nicega nastaje sve. Sada cujem vise zvukova. Razne ritmove. I naglo zaustavljanje... Da... A mozda i ne... Jos uvek negde zaostale kapi miluju mi cula kao secanja. Svaka kapljica je deo mog doma. Uvek je tu. Ona se u stvari ne raspada. Ona jedino menja oblik. Ali ne i namenu. Ususkacu se i udisacu hladan vazduh cele noci. Mozda me ocekuju kosmari, mozda lepi snovi, mozda nista. Mozda neko predskazanje! Sutra cu biti stariji! Ponekad me pomisao na starost jako uplasi! Zasto onda covek gubi vreme na spavanju? Pa, desava se da za previse stvari verujemo da su snovi, a opet i za previse nih da su realne! Nekad je to dobro, a nekada veoma lose. Opet ta dvojnost zadatog problema. Pa losa je! Mada donosi druge perspektive. A sutra pre zore otvoricu svoja ogledala. Mozda ce biti vedro, mozda tmurno. Svejedno mi je... Mozda hladno, mozda toplo. Naci cu uvek lepotu u simfoniji bez porekla.
Simfonija bez porekla by Marko Petrešević is licensed under a Creative Commons Attribution-Noncommercial-No Derivative Works 3.0 Serbia License.
Based on a work at uvknap.blogspot.com.
Нема коментара:
Постави коментар